nov 252011
 
06

Ne spavam noćima, nedeljama… Više se i ne sećam kada sam zaspao i probudio se kao normalno čeljade. Negde postoji kvar, znam to, samo ne mogu da ga detektujem.
Zavukao mi se negde duboko i ćuti, misli da pametniji popušta. Ne zna on da ja nisam pametan…Da jesam, sada bi spavao duboko, hrkao bi’ da se čuje do Zemuna a ne…
Ovako, gledam u one bensedine i pitam se kada ću se predati.

Ko može više da izdrži? Ja bez sna ili taj kvar bez pobede. Znam da sam prazan, to jedino mogu da tvrdim sa sigurnošću. Ali gde i zbog čega, to već nemam pojma. Da me neko ubije, ne bi’ umeo da mu odgovorim.
Emotivno?  Da volim na silu, nekoga nepoznatog, niti umem niti znam. Kao neko malo pirgavo mače, koje se igrajući upada u mrežu starog ribara, koji je krpi razapetu između dve vrbe.
I što se više rita, pokušavajući da se iskobelja, sve više se plete u nju. Ne zna malo blesavo, da treba da stane, da će je ogrubela ruka dobrog starog alasa nežno izvaditi iz zamke.

Nedostaje mi moj Dunav, drveni čamac pun mreža. Nedostaje mi Sima, moj sivi mačak, koji je svaku zoru pio kafu sa mnom, dok smo na terasi splava gledali preko reke, čekajući da se pojavi sunce. Nekako nisam sretan u
ovom cirkusu koji me okružuje. Nisam željan ovog velegrada, njegovih lažnih parada…Nisam srećan u društvu poznatih i uspešnih. Nedostaje mi moj stari dobri Kele, starina koja mi je bio i otac i majka, i brat i drug. Nikada nisam bio veseliji i srećni nego u tim jutrima u kojima bi zajedno doručkovali vruć burek iz kojeg je curela mast na sve strane. Kad se setim samo kako sam veselo palio vatru u Kraljici peći, uskoj visokoj furuni, namazanoj srebrnom farbom. Kako lepo gori dunavski jasen…

U ovim pokušajima spavanja, često mi je pred očima ta kilometar-tabla…1154… Toliko ima do Crnog mora. I nekako sam svakoga trena bio i na izvoru, ispod Švracvalda i na ušću, u delti. Umivajuči se u Dunavu ja sam se zapravo kupao i u snegu Alpa i u slanoj vodi Crnog, 1154 kilometra dalekom moru.

I pitanje je kada ću sve ovo bataliti i otići nazad. Probao sam skoro sve. Nije zanimljivo to što se može kupiti novcem. Tamo, gde ti je novac potreban samo za duvan i malo benzina za pente a i to zaradiš hvatajući ribu, tamo se spava duboko, iskreno. Tamo čak nisam ni hrkao. Tamo sam umoran i srećan odlazio u san i budio se nasmejan i srećan. To nema cenu…

nov 202011
 
android_logo

Svim novim korisnicima mobilne telefonije, koji se naivno zalepe za reklame mobilnih operatera, jedan savet, koji može da im uštedi veliku količinu novca, ili da im potroši novac za zimovanje, na primer!

Ukoliko uzimate telefone koji su na android platformi, STROGO vodite računa u kom paketu ga uzimate. NI JEDAN  mobilni operater vam neće reći pravu cenu potrošenog internet saobraćaja. Dok budete shvatili da vam prilikom svake konekcije na 3g mrežu android nemilosrdno guta megabajte, pokrećući silne aplikacije, koje iz želje da sve imate, probate i slično, skinete sa Android marketa, biće vam kasno.

Iz mog slučaja možete videti i naučiti, koja je prava cena megabajta ukoliko niste uzeli neki od paketa gde je internet saobraćaj drugačije tarifiran. Dakle, u mom slučaju, kod MTS Telekoma, uz mesečni paket MIX 2300, gde imam minuta i sms-ova ni sam ne znam koliko, 191 MB košta 7.804,36 dinara! Da, dobro ste pročitali i videli! Lako je izračunati da 1 (JEDAN) GB internet saobraćaja košta tričavih oko 40.000,oo dinara.

Vi sad pamet u glavu i uvek imajte na umu, da ni kod babe nema džabe a pogotovo ne kod mobilnih operatera!

Veliki pozdrav za MTS, samo ovako nastavite da NE UKAZUJETE na prave cene vaših usluga!

nov 182011
 

I opet, zaglavljen između jave i sna,
kao veliki gospodar svoje sopstvene samoće, ćutim..
Borim se sa kratkim snovima,
koji se smenjuju kao na filmskom platnu,
dolaze i prolaze,
poput meseca koji se lagano šunja među oblacima…

Buđenja teška, kao i beg u san,
želim da spavam ali i da vidim,
kako se novi rađa dan…
U mom dvorištu,
iza visokih zidina, nastanila se tišina.

Poput ovih novembarskih magli,
smenjuju se noći i dani,
a ja ponovo lutam, izgubljen u njoj.

Svakodnevica mi ne pokazuje pravac,
pa po pravilu izgubljenog u magli,
pravim svoje krugove, nekada manje, nekada veće,
bez neke velike volje da maglu skloni proleće…

 

nov 122011
 

Čitam vesti, da gradonačelnik Beograda Dragan Đilas i  i generalni direktor „Puteva Srbije“ Zoran Drobnjak svečano otvaraju most Gazelu, pa se pitam, onako na glas:

  • Dokle će više da nam zamaraju mozgove?
  • Dokle će da otvaraju otvoreno?
  • Dokle će da zatvaraju zatvoreno?
  • Dokle će da prodaju prodato?

Da ne bi’ bio samo kritičar, dajem im savet kako da unaprede svoj repertoar prikazivanja uspeha velikog napretka:

  • Da operu sve prozore na Sava centru i onda ga svečano otvore i puste u rad!
  • Da sačekaju da opadne lišće iz parkova pa da svečano otvore zimske varijante istih!
  • Da Mrkonjiću daju što više farbe na raspolaganju, da ofarba sve mostove, tu imaju otvaranja koliko god žele ( da misle i na lokalne vlasti) naravno gde su na vlasti.

I na kraju, definitivno ubijen poslednjim pojavljivanjem vuka draškovića sa genijalnim idejama, mislim da bi Izbori 2012 umesto belih listića trebali da imaju kratku poruku, od 140 karaktera (u skladu sa predizbornim otkrivanjem Twittera kao alatke za dobijanje ili ne gubljenje glasača) onako kako ko oseća. Pa neka čitaju malo šta misli narod o njima…

Fotografija preuzeta sa sajta B92

 

nov 122011
 

Pustio sam leptire na slobodu,
da negde u toplije krajeve odu,
ovde im nije mesto ove zime,
biće im lepše pokraj neke plime…

Do proleća nek’ trepere pahulje po meni,
nek’ vetar otera sve duhove stare,
kiše neka speru prašinu prošlosti,
sa lica umornoga moga…

Znaš, negde i nekada,
ti divni leptiri postanu strašni,
kao crni gavrani glasni i opasni,
neumoljivo te mameći na greh.

Pomisliš tada da ih ne želiš,
da nije vreme,
da ti svojom lepotom,
na leđa stavljaju breme…