jan 052012
 

Ukratko, želim ovom prilikom da vam predstavim na ličnom primeru kako je lokalna samouprava grada Pančeva organizovana. Na ovome joj mogu pozavideti i zemlje poput Japana ili Nemačke, na primer!

Ovako: parkirao sam se na mestu gde je zabranjeno zaustavljanje i parkiranje. Znači, kriv sam i tu nema dileme. Obaška što sam taj prekršaj napravio u ulici gde je i Bog rekao laku noć. Osim naravno komunalne inspekcije grada Pančeva. Ulica je Dr. Kasapinovića ali onaj deo gde verovatno ima i raznih divljih životinja i koji je toliko frekfentan da slobodno možete poslati dete od 5 godina da prebroji automobile koji tuda zalutaju. Ali, znak o zabrani uredno stoji…pored srušene pivare, koja je ruglo celog grada. Sutra ću vam postaviti i fotografije. Pa ako laže koza rog ne laže.

Ali, da ne bude da se ja sada pravdam za izvršen zločin, da pređem na poentu ovog pisanija moga. U rešenjima koje sam našao na brisačima, po odlasku na plac gde je pauk brže-bolje utekao sa mojim autom, stoji da imam 3 (TRI) minuta vremena da reagujem na rešenje. Već 4. minuta je postalo pravosnažno i auto je otišao na pauku.

Continue reading »

dec 202011
 
Poslednji Skaut

Zaustavio sam se na benzinskoj  pumpi da sipam gorivo.

Lampica mi je odavno zasijala ali sam ipak preskočio nekoliko stanica i sada sam morao stati…

Samoposluživanje…koliko smo samo postali otuđeni, da čak ni na pumpi nema živog čoveka da mu se javim.

U nedostatku ljudi, javih se automatu za gorivo, šta ću…

Dok sam sipao, zagledah se u brojke koje jure…digitalne, kao sve oko nas.

Pojele su ljude, uskoro će svet biti sazdan od robota…

Bez emocija. Bez suza. Bez osmeha. Bez zagrljaja. Svet bez ljubavi.

Na trenutak se vratih u detinjstvo i malu pumpu kod babe u selu.

Čujem one metalne brojeve kako se okreću i smenjuju.

Ping, ping, ping…

Brkati radnik u crvenom odelu koje je mirisalo na naftu, nekim već napamet naučenim baždarom, prekida tačno na vreme sa točenjem.

Gotovo.

Mali, pazi kako voziš, ne jurcaj, reče mi dok se udaljavao.

Da, paziću, mislim u sebi.

Danas nema ko da mi da savet.

Digitalni brojevi su u miru završili svoje.

Bez sentimenta…

dec 132011
 
beli medved

U maniru vrsnog PRa, Miloje Sekulić je spinovao temu plaćenih blog-postova a kao povod mu je poslužio, kao kolateralna šteta, blog-post Večnog Dečaka.

Pre nego počnem, želim da kažem da ne verujem u neobaveštenost ljudi koji žive na internetu. Takođe, kao nikakva novost, se javlja pojava ćutanja onih koji bi trebalo da su se javili odavno a nisu.

Upravo iz tih razloga, predlažem sledeće:

Pod hitno osnovati Komisiju za SIZ (SRPSKA INTERNET ZAJEDNICA), koja bi imala za zadatak da donosi propise i zakone o ponašanju na IT nebu Srbije, za sada. Kasnije bi svoj *** trebala da proširi na prostore bivše Jugoslavije…

Komisija bi imala svoja radna tela, podeljena po segmentima: twitosfera, blogosfera, fejsbuking i ostale. Formiranje ovih kategorija bih prepustio članovima Komisije. Komisija, tj njeni legitimno izabrani predstavnici bi trebali da budu plaćeni iz sredstava članarine kao i dela honorara članova, nešto nalik na PDV.

Da se uozbiljim malo, mada ovo gore napisano nije daleko od istine, tj želja pojedinaca SIZ-a!

Pita me prijatelj, koji je nov na Twitteru, da li sme da napravi neki TweetUp! Ja ga gledam u čudu, nije mi jasno šta me čovek pita. Kaže, čuo je da mora da dobije dozvolu, neki #kizaapruvd pa me pita šta je to. Ja ne znam šta da mu kažem. Kako bi mu objasnio? Ako neko može, ja bih bio zahvalan. A možda bi sam Torbica mogao da napiše pravilnik o tome kako i zašto se to dobija. Ovo je jedan od razloga potrebe hitnog formiranja Komisije SIZ.

Pitao se ja letos kakav sam bloger i da li sam to ako mi ne aminuje BlogOpen. Mislim ono, pišem godinama, imam dosta poseta na blogu, znaju za mene, imam na Fejsbuku skoro 5000 uglavnom dama, koje povremeno čitaju moje izlive emocija. Ali, na tom samitu blogera nema kategorije kojoj moj blog, ovo mesto gde sada pišem, pripada. Ovo je takođe nešto što bi Komisija SIZ trebala da formuliše i reši.

Komisija bi imala zadatak da formira spiskove podobnih po svim kategorijama internet sfere. Krokodili, koji se na današnji dan okupljaju, su odavno privatizovani, tako da ne mogu da se uključe u ovo kao Organizacija, zbog sukoba interesa. Takođe ni Digitalna agenda.
Komisija bi imala pravo da oduzme licencu svakom članu SIZ-a koji ne poštuje Pravilnik.

Sve ovo je napisano na brzinu te se odmah izvinjavam svima koji će tražiti veću posvećenost ovakvim blog-postovima. Neka ovo bude ideja na koju ne polažem nikakvo pravo. Ne bi bilo prvi put da se ukrade nešto, zar ne.

Vodeći računa o belim medvedima Miloja Sekulića, nisam koristio reč koja ih dovodi do istrebljenja.

dec 102011
 
wineart_5

Po onoj staroj, da je jutro pametnije od večeri, pogotovo ako je ta noć podarila 6 vrsta odličnih Srpskih vina, da napišem par redaka koje sigurno zaslužuje ovaj #WineTweetUp.

Jedna od mnogih pozitivnih stvari koje nam donosi ova internet era druženja i samog života u online svetu je svakako bilo ovo veče. Kao neko ko ne ide na sva druženja ove vrste, iz mnogo razloga o kojima ne bih ovom prilikom, mogu iskreno reći da je ovaj #podrumwineart bio, po meni, jedan od najboljih događaja ove godine. Zašto? Iz više razloga…

Pre svega, upoznao sam Dušana Jelića, čoveka koji sa toliko ljubavi a pre svega znanja, priča o vinima, da sam imao utisak da mi samo vino nije ni potrebno. Toliko je Dušan slikovito pričao, da sam u pojedinim momentima odlazio daleko, na vinograde, da sam imao utisak da osećam miris hrastovih buradi, koje nam je svojim fenomenalnim stilom opisivao Dušan Jelić.

Zatim, ovo je pravi primer kako jedno ciljano „tweetup“ druženje treba da se organizuje. Sa rasporedom prezentacije koja je delovala kao da je u Švajvarskoj a ne kod nas, a opet neobavezno, naučili smo mnogo toga.

Koji sir uz koje vino, kako držati čašu, na kojoj se temperaturi čuva i poslužuje vino, koji naši vinari su se izdojili kvalitetom, kako koristiti dekanter i šta je on zapravo (ja bih se gladio da je to vaza) su samo deo ove divne večeri u podrumu Wineart, koji se nalazi na Dorćolu, u ulici Višnjićevoj, i koji nesumnjivo treba posetiti.

Ovoj noći posvećenoj Srpskim vinima prisustvovali su prijatelji: @StefanLuka @skljuc @PoslednjiSkaut @Dragitza @PozitivneMisli @jasnamatic @sekeljic @lilyslynch @jankowarpspeed @leonissima 

Da ne bih dalje dužio, postavio sam ovaj amaterski video snimak, koji sam napravio Expiriom, pa se nadam da sam kvalitet neće oduzeti ni delić atmosfere koji je bio prisutan.

httpv://www.youtube.com/watch?v=pgU0UbNAUvk&feature=youtu.be

Hvala Dušanu Jeliću i podrumu Wineart :)

nov 252011
 
06

Ne spavam noćima, nedeljama… Više se i ne sećam kada sam zaspao i probudio se kao normalno čeljade. Negde postoji kvar, znam to, samo ne mogu da ga detektujem.
Zavukao mi se negde duboko i ćuti, misli da pametniji popušta. Ne zna on da ja nisam pametan…Da jesam, sada bi spavao duboko, hrkao bi’ da se čuje do Zemuna a ne…
Ovako, gledam u one bensedine i pitam se kada ću se predati.

Ko može više da izdrži? Ja bez sna ili taj kvar bez pobede. Znam da sam prazan, to jedino mogu da tvrdim sa sigurnošću. Ali gde i zbog čega, to već nemam pojma. Da me neko ubije, ne bi’ umeo da mu odgovorim.
Emotivno?  Da volim na silu, nekoga nepoznatog, niti umem niti znam. Kao neko malo pirgavo mače, koje se igrajući upada u mrežu starog ribara, koji je krpi razapetu između dve vrbe.
I što se više rita, pokušavajući da se iskobelja, sve više se plete u nju. Ne zna malo blesavo, da treba da stane, da će je ogrubela ruka dobrog starog alasa nežno izvaditi iz zamke.

Nedostaje mi moj Dunav, drveni čamac pun mreža. Nedostaje mi Sima, moj sivi mačak, koji je svaku zoru pio kafu sa mnom, dok smo na terasi splava gledali preko reke, čekajući da se pojavi sunce. Nekako nisam sretan u
ovom cirkusu koji me okružuje. Nisam željan ovog velegrada, njegovih lažnih parada…Nisam srećan u društvu poznatih i uspešnih. Nedostaje mi moj stari dobri Kele, starina koja mi je bio i otac i majka, i brat i drug. Nikada nisam bio veseliji i srećni nego u tim jutrima u kojima bi zajedno doručkovali vruć burek iz kojeg je curela mast na sve strane. Kad se setim samo kako sam veselo palio vatru u Kraljici peći, uskoj visokoj furuni, namazanoj srebrnom farbom. Kako lepo gori dunavski jasen…

U ovim pokušajima spavanja, često mi je pred očima ta kilometar-tabla…1154… Toliko ima do Crnog mora. I nekako sam svakoga trena bio i na izvoru, ispod Švracvalda i na ušću, u delti. Umivajuči se u Dunavu ja sam se zapravo kupao i u snegu Alpa i u slanoj vodi Crnog, 1154 kilometra dalekom moru.

I pitanje je kada ću sve ovo bataliti i otići nazad. Probao sam skoro sve. Nije zanimljivo to što se može kupiti novcem. Tamo, gde ti je novac potreban samo za duvan i malo benzina za pente a i to zaradiš hvatajući ribu, tamo se spava duboko, iskreno. Tamo čak nisam ni hrkao. Tamo sam umoran i srećan odlazio u san i budio se nasmejan i srećan. To nema cenu…