Mika Antic

mar 212011
 
skaut

Bio je to jedan od onih malih provincijskih gradića, sa starom oronulom crkvom i parkom oko nje, koju su dečurlija izgazila igrajući fudbal. Gradić u kojem su izlozi bili musavi od prošlogodišnjih kiša, ukrašeni izbledelim tapetama, koje su se odavno potklobučile od vlage. Fontana koja je nekada davno radila, u vreme državnih praznika i na dan Njegovog rođendana, sada nakostrešenim cevima za vodu koja vire iz raspuklog betona…

Probudio sam se u znoju, nisam mogao da prepoznam svoju sobu. Drecena mi je ličila na ogromnog pauka koji me gleda, spremna da me proguta. Zidovi su bili nepoznati, prozori nisu bili moji.
Sanjao sam je…

Da li je ovaj gradić bio njen, po kome je trčala svojim malenim stopalama sklanjajući se od kiše? Nisam siguran u to. Da li je uopšte njen grad bio malo provincijsko mesto? Ili je ona bila dete velegrada, ponosno prepuna sebe i svesna svoje lepote…

Ne sećam se. Ne sećam se ni njenih pegica po nosu koje su je činile tako nestvarnom. Njen nosić, tako ponosno prćast, da li je bio njen…ili od neke druge devojčice? Nisam siguran. Čak se ni lika njenog ne sećam. Znam da je bila lepa, toga se sećam. I to je sve.
I znam da sam je voleo, tako jako i iskreno. Ali nisam siguran da joj znam ime. Znam da je imala tako sladak nadimak, od kojeg sam trnuo kada bi ga negde čuo, ali ne znam kako se izgovara…

Od mirisa njene kose nisam mogao da spavam, njuškao sam po sobi tražeći ga…tada. Bio je to miris čednosti i lepote, njene divne mladosti. Ali sada…ja ne znam koji je to miris bio.

Imala je najdivnije  oči na svetu. Bile su krupne, po malo tužne, setne. Presijavala se u njima predivna boja…ali ja ne znam koja. Bile su crne?  Ne. Nisu sigurno, toga bi se setio. Ne vredi, negde sam izgubio boju njenih divnih očiju. A sigurno znam da sam ih voleo jako, da sam želeo da me gleda njima…

Njena kosa…predivna, duga, kao griva na vetru, presijavala se na suncu. Ma ne, imala je kratku kosu, sa šiškama koje su sakrivale njene oči. Ili nije? Ne znam. A toliko sam voleo da joj prstima prođem kroz kosu…

Mislim da sam je video nedavno, kako ponosito ide ulicom, vodeći za ručicu divnu malenu princezu, koja je kao i njena mama nekada, skakutala sa noge na nogu, veselo i nasmejano…Posle sam saznao da se nikada nije ni udavala i da nema malenu princezu.

Vraćam se u krevet, da pobegnem od ovog ogromnog pauka iz sobe, koji me gleda, od ovih sivih zidova koji nisu bili moji. Da pronađem deo sebe, koji sam izgubio a ni sam ne znam ni kada, ni gde… I da probam da se setim da li je ona ikada postojala.

sep 272010
 
mika-antic

O zivotu Mike Antica

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Mirosla Antic.jpg

Miroslav Mika Antic rođen 14. mart 4. 1932 u Mokrinu, Kikinda, preminuo 24. juna u Novom Sadu. Bio je srpski pesnik. U rodnom Mokrinu pohađao je osnovnu ckolu, gimnaziju je završio u Kikindi i Pancevu.
Pre nego sto je postao poznat bavio se raznim poslovima – bio je mornar, radio u lutkarskom pozorištu. Sem pisanja bavio se i slikarstvom, novinarstvom i filmom. Bio je i urednik lista „Ritam“ i Zmajevog „Nevena“, a takodje je bio novinar Dnevnika.

Poznatija dela su mu:

„Vojvodina“,
„Ispričano za prolece“,
„Rozdestvo tvoje“,
„Plavo nebo“,
„Nasmejani svet“,
„Psovke neznosti“,
„Koncert za 1001 bubanj“
„Mit o ptici“,
„Sasava knjiga“,
„Izdajstvo lirike“,

Za decu je napisao:

„Plavi cuperak“
„Horoskop“
(pesme u prozi napisane za sina Vuka pred njegov polazak u osnovnu skolu)
„Prva ljubav“
„Garavi sokak“
„Ziveli prekosutra“.

Rezirao je filmove „Dorucak sa djavolom“, „Sveti pesak“, „Siroko je lišće“, „Strasan lav“ i dr.
Pored ovoga pisao je dramska dela i jedan roto „Roman“

Za sva ta dela dobio je mnogobrojna priznanja kao sto su: dve „Nevenove“ nagrade, Nagradu za životno delo u poeziji za decu, Goranovu nagradu, Nagradu Sterijinog pozorišta, Zlatnu arenu za filmski scenario, nagradu Oslobodjenja Vojvodine, Orden zasluga za narod i dr.

sep 272010
 
mika-antic

Nikad nemoj da se vraćaš,
kad već jednom u svet kreneš,
nemoj da mi nešto petljaš,
nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bežim bez povratka,
nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze, stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati,
tu je ono čemu možeš srce dati.
Al’ ako se ikad vratiš
moraš znati,
tu ćeš stati i ostati.

Očima se u svet trči,
glavom rije mlako veče,
od reke se dete uči,
ka morima da poteče.

Od zvezda se dete uči,
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija,
opasno je kao metak,
da u tebi večno klija
i čarlija tvoj početak.

Ti za koren nisi stvoren.
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.

Al’ kad pođeš – nemoj stati.
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja,
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.

Ti si uvek krilat bio,
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.

Stvaraj zoru kad je veče.
Nek’ od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo,
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš – kreni ludo,
ustreptalo, radoznalo.
Ko zna šta te tamo,
čeka u maglama iz daleka.
Al’ ako se i pozlatiš,
il’ sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

M. M. Antić

sep 262010
 
mika-antic

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da izdrziš samoću.

Dzinovske zvezde samuju
na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikada nije imao potrebu
da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da prebrodiš trenutak
jer trenutak je teži
i strašniji i duži
od vremena i večnosti.


M. M. Antić

sep 252010
 
mika-antic

Da li sam svuda gde su mi tragovi,
ko zna s’ čim sam se spajao
a nisam ga ni takao,
možda sam boravio i u svom životu
možda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići,
ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini čovek
koji sumnja u sebe.
Sve češće mi se čini
da nisam nikakav oblik,
već da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepušten sunčevom vetru
odlivam se i dolivam.

Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom,
poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
da imam gde da prenoćim.

I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz,
ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.

Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.

Teško je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.

Al ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je čudno čak i umreti…
jer ja se ne završavam.

M.M. Antić