Posle nekoliko noći provedenih u vrtenju đevreka, počinjem da se osećam kao deo noći grada. Dok jedan grad odlazi u san, drugi se budi, i tek počinje svoj život. Narednih par godina sam proveo u vožnjama i druženjima sa ljudima, kojima je noć dan, koji su odavno zamenili jedno drugim.
Da pokušam da nastavim ovu vožnju…

Prošlo je 3h ujutro, i lagano klizim pustim ulicama. Na radiju ide neki teški blues, koji me tera da vozim skoro mileći. I taman kad sam se zapitao ko će biti sledeća stranka, zaustavlja me neko. Stajem, otvaram prozor, prilazi mi tip, sa svojih 50-55 godina. I dok nesvesno pokušavam da ga procenim, on pita da li je slobodno, i ulazi u auto.
Gastarbajer, prvo što mi je prošlo kroz glavu. Njegov govor pokazuje da je davno otišao trbuhom za kruhom…Hoće da ga vozim negde gde su devojke za provod. I dok krećem, on počinje svoj monolog. Nikada nisam mogao da shvatim zašto ljudi imaju neodoljivu potrebu da se ispovedaju taxisti. Ali, prihvatam priču, ova vožnja će trajati, procenjujem. Živi u Americi 20 godina, pobegao zbog sukoba sa zakonom. Sad je čist, sve je platio svojim dolarima, i evo ga ponovo u gradu. Prolazim pustim Terazijama, ispred Meka stoji devojka, verovatno čeka nekoga. Ovaj moj otvara prozor, i pita je da li je slobodna!!! Devojka ga gleda u čudu, ja se izvinim u njegovo ime i nastavljam dalje. Čovek je navikao da je u to doba na ulici samo prodavačica ljubavi, tako je kod njega, kaže…Ne može da shvati još uvek gde je došao. Dok mi priča svoju priču, stižemo do lokala gde se nalazi ono što želi. Parkiram auto, ali očigledno je da mojoj vožnji nije kraj…Zahteva da uđemo zajedno unutra, sve ide na njegov račun. Ne vredi da se prepirem sa njim, lakše mi je da uđem unutra, objasnim šta želi, naplatim svoje i da idem.

U mračnoj prostoriji, igra jedna blago rečeno, jako umorna devojka. Nema nikoga od gostiju, pa momentalno prilaze nama. Mi sedamo, dve devojke takođe. Ovaj moj narućuje piće, i odlazi sa jednom, i usput mi govori da ništa ne brinem, da ga sačekam, da će sve biti plaćeno. Nema gde da mi pobegne, razmišljam, a i poznajem momke koji vode klub. Dok on nestaje u mraku, mene druga poziva u sobu, kaže da je gospodin platio i za mene!!!
O Bože, šta me neće snaći ove noći…Odlazim u sobu, ne vredi. Objašnjavam joj da me sex ne zanima, da sedne i da uzme svoju lovu, da ćemo sačekati da gospodin završi. Na sve muke, sada slušam i njenu tužnu priču, kako je kod kuće čeka malo dete…Jedva čekam da se ova noćna mora završi, i da odem da legnem.

Posle sat vremena, ovaj Amer se pojavljuje, sav srećan, naručuje nam piće, i priča kao navijen. Ajde više čoveče, mislim u sebi. Konačno krećemo. Taximetar je sve vreme radio, i već je prilično nakucao. Sad samo očekujem da mi kaže kako nema više para, i da lepo završim posao za noćas. Ali, kad smo stigli kod njega, plaća mi sve duplo, i zahvaljuje se do neba za sve. Dok ga gledam kako odlazi, razmišljam…
Koliko je čovek sanjao da se vrati u svoj grad, u kome je odrastao, i u kome nije imao nikoga da ga sačeka…Sve koje je znao, ili su mrtvi ili u zatvoru, ili negde daleko, kao i on. Ja sam mu tih par sati bio najbliži, i začudo, i on se meni svideo. Teško je biti u njegovoj koži, pomislih dok sam izlazio iz svoj auta.trenutku sam još više zavoleo ovaj asfalt po kome hodam svakoga dana.
Ovo je MOJ grad, MOJA zemlja…Laku noć i dobro jutro…kako kome.