Zaboravio sam da pišem olovkom, rukopis mi liči na onaj iz 1970 i neke…

Nisam ovde pisao milion godina, nisam imao šta. Ni sada se nije desilo ništa epohalno, naprotiv. Tek sad sam zalutao u život kao magarac u magli. Da me neko pita zašto, ne bi’ umeo da mu odgovorim. Jednostavno, tako je. Da li od drveta ne vidim šumu ili u šumi ne vidim drvo, pitanje na koje nemam odgovor.

Život mi se dešava a ja ga samo posmatram. Pitam se po nekada, gde je toliko požurio…
Znam odlično da je nebo gore, gledamo ga svakoga dana i noći. Znam i da je zemlja dole, pogotovo kad padne kiša pa stanem u blato. Sve to znam ali ne znam gde sam ja. Niti volim niti mrzim. Ravna linija. Po neka konstatacija, onako više za sebe i to je to.
Kriza identiteta? Srednjih godina? Sve zajedno pa dobro pomešano…

Poslednji Skaut

Prvi put mi se nije vraćalo kući sa dužeg odsustvovanja iz iste. Sve mi je bilo nevažno, gde ću da zaspim i gde ću se probuditi. Da imam neki razlog pa ajde, ovako…Kao neko razmaženo derište koje ne zna šta želi, tako i ja. Počeo sam da uživam u samoći a to nikako ne volim. Ne puštam nova lica da uđu kroz kapiju moga zida. Zaboravio sam da volim. Gledam svoju profil sliku na Facebooku i sve više se prepoznajem. Baš kao neki kurjak, iskezio zube sam na sebe.

Ali, da ne bude da je sve naopako. Moji dragi i iskreni prijatelji, mada muče muku sa mnom u zadnje vreme, tu su mi. Trpe me, šta će. Hvala im na tome. Hvala i novim prijateljima koje sam upoznao. Obećavam svima da ću biti bolji.

Neka budu strpljivi dok u gustoj šumi ne pronađem drvo. Do tada, dobićete po neku pesmu od mene, s’ vremena na vreme.