Zaboravio sam da pišem olovkom, rukopis mi liči na onaj iz 1970 i neke…
Nisam ovde pisao milion godina, nisam imao šta. Ni sada se nije desilo ništa epohalno, naprotiv. Tek sad sam zalutao u život kao magarac u magli. Da me neko pita zašto, ne bi’ umeo da mu odgovorim. Jednostavno, tako je. Da li od drveta ne vidim šumu ili u šumi ne vidim drvo, pitanje na koje nemam odgovor.
Život mi se dešava a ja ga samo posmatram. Pitam se po nekada, gde je toliko požurio…
Znam odlično da je nebo gore, gledamo ga svakoga dana i noći. Znam i da je zemlja dole, pogotovo kad padne kiša pa stanem u blato. Sve to znam ali ne znam gde sam ja. Niti volim niti mrzim. Ravna linija. Po neka konstatacija, onako više za sebe i to je to.
Kriza identiteta? Srednjih godina? Sve zajedno pa dobro pomešano…
Prvi put mi se nije vraćalo kući sa dužeg odsustvovanja iz iste. Sve mi je bilo nevažno, gde ću da zaspim i gde ću se probuditi. Da imam neki razlog pa ajde, ovako…Kao neko razmaženo derište koje ne zna šta želi, tako i ja. Počeo sam da uživam u samoći a to nikako ne volim. Ne puštam nova lica da uđu kroz kapiju moga zida. Zaboravio sam da volim. Gledam svoju profil sliku na Facebooku i sve više se prepoznajem. Baš kao neki kurjak, iskezio zube sam na sebe.
Ali, da ne bude da je sve naopako. Moji dragi i iskreni prijatelji, mada muče muku sa mnom u zadnje vreme, tu su mi. Trpe me, šta će. Hvala im na tome. Hvala i novim prijateljima koje sam upoznao. Obećavam svima da ću biti bolji.
Neka budu strpljivi dok u gustoj šumi ne pronađem drvo. Do tada, dobićete po neku pesmu od mene, s’ vremena na vreme.
Comments by Poslednji Skaut