Do pre malo, većina visila po četovima, i skrivajući se iza svakojakih nikova, sakriveni iza svojih razdrndanih računara, pokušavali da budu lepi i pametni, bogati i poznati. Danas, mnogi postali blogeri. Danas, mnogi misle da su lepši nego što su bili. Danas, mnogi se osećaju velikim blogerima. Danas, mnogi misle da su pametniji nego što su bili. Zaboravili kako je i zbog čega nastao blog. Zaboravili da pišu životne priče. Zaboravili da se smeju. Pričaju nekim jezikom koji bi verovatno svi trebali da znaju, bave se tagovima, metama, rankovima… Prezrivo gledaju na ostale oko sebe, misle da su dovljni sami sebi. Žele da su selektori. Žele da vode igru, da drže predavanja o tome kako se postaje bloger. Ali, oni ne znaju da pišu umesto tebe, misle da su to prerasli, da su to nebitne stvari za njih. Ne žele da te linkuju, a kradom obilaze blogove, želeći da se pročitaju na nečijem blogu. Ne žele da komentarišu, a vole da se njihovo raspreda. E pa, drage i dragi moji, ja ću vas čitati kad budete pisali blogove, a ne naučne radove. Kad budete pisali jezikom koji razumem. Kad izaberete između sebe selektora, ostavite mi komentar. Do tada, družiću se sa svojim dragim prijateljima, koji nisu izgubili dušu. Na mom blogu dobrodošli su prijatelji, za njih ima mesta. A vi VELIKI, zaslužite ga.