Bio sam juče u gradu sa prijateljima iz Slovenije. Došli ljudi prvi put u Beograd, a mi, kao dobri domaćini, ajd’ da im pokažemo, a šta drugo, nego naše kafane.
Ljude to zanima, poneli papir sa spiskom mesta koje treba obići, kad budu došli u naš lepi grad. Na spisku, naravno, roštilj kod nekog Lokija, negde u nekoj Gospodar Jovanovoj, tako piše na artiji. Ajmo tamo. A pre toga, piše na papiru, neka silikonska dolina. Svratismo do Pastisa. Oni naravno po pivu, ožedneše ljudi od ove naše tropske klime.
Kažem im da starog Lokija više nema, oni mi tušni, kao da su sve lađe potonule. Nađosmo im zamenu, oni lepo pojedoše po pljeskavicu, i krenusmo dalje.
‘Oće ljudi na splavove, pa to ti je. Napravismo lagani kompromis, odosmo do vode, al’ u Iguanu. Lepo smo se opustili, malo popili vina, pričaju oni kako je u Evropskoj Uniji lepo, al’ nema kafana u Ljubljani. Zapravo ima, al’ i tu gde ima kafane, nema pušenja. A oni pušači. Puše kao braća Turci, nije nas posetio ni jedan komarac, od silnog dima.
Ima i muzike po tim njihovim klubovima, al’ je malo tiha. Mora da se poštuje red, nema šale. To je EU, nije zezanje. Evo skoro su imali problem sa jednom članicom, Grčkom, za koju su morali da daju novac, i to nije baš bilo popularno, al’ šta da se radi, moraju, ni njih ne pitaju baš puno, što i kako vole.
Posle 3-4 flaše vina, vidim ja da neću skoro biti u svom krevetu. Kad su čuli da je njihov favorit sa artije, kao glavno mesto koje moraju videti, sledeći lokal od nas, kao da ih je udarila struja. Frida… I šta ćemo, ajmo do Fride, da vide i to naše čudo.
Slikaju se za uspomenu i dokaz kako su bili i na tom mestu, koje je zanimljive za žitelje EU,nego neki hram ili muzej. Frida je život, muzeje imaju i oni. Frida ko Frida, parada svega i svačega. Oni u transu, pevaju sve pesme, samo nismo opalili kolo.
Završi se i to, i ajmo kući, vreme je. Ja više ne osećam sopstvene noge. Neki od članova ove turističke grupe nisu osećali ni glavu, a pojedini su počeli da tresu ramenima, kao pokisli vrapci. Od umora, a i godine su u pitanju.
Vožnja do hotela na Novom Beogradu prolazi u pokazivanju znamenitosti, i naravno moramo videti tu čuvenu Arenu. Naša lepotica sija u punom sjaju, sva gizdava i okrugla, lepota jedna. I tada dobih pitanje, koje me je bacilo u rebus.
Da li smo mi ludi, il’ nismo normalni, još uvek mi nije jasno. Pita me moj prijatelj, šta se trenutno dešava u Areni. Gledam na sat, 2 ujutro je, rekoh mu, nema ništa. Zašto onda gore svetla na hali, ko plaća tu struju, pita me.
Evo, ja ni sada, posle 24 sata, nemam odgovor na njegovo pitanje. Dal’ treba da ugasimo noću svetla na Areni, da bi uštedeli za kartu u EU, u kojoj se živi po jasnim pravilima, gde nema pušenja u kafanama, gde se u muzika sluša vrlo otmeno i u granicama čujnosti.
Nemam odgovore na ova pitanja, al’ imam neka razmišljanja na tu temu. Ne bih ja mnogo ovde dirao, bojim se da ne krenu sad pod stare dane da me uče novom životu. I kad bolje razmisli, šta će mi Arena u mraku…

02/07/2010
Comments by Poslednji Skaut