Davnih 80′, posle utakmice Partizan-Priština, i ubedljivog poraza, igrač Prištine je izjavio: “Ova noć nije bila naš dan!”

A ja, ja sam negde u to vreme počeo da menjam noć za dan. I tako, mnogo godina posle toga, meni dan počinje sa sumrakom, budim se kad svi spavaju.

Definitivno, godine noćnog taksiranja su me  prebacile u noć, tako da…

Naprosto, danju ne umem da funkcionišem. Ne umem da pišem, na primer. Jednostavno, kao da mi danju nestane sva mašta, inspiracija. Noć mi je puna svega, emocija, uzbuđenja, naboja…

Vidim, nisam sam i nisam jedini koji se druži sa insomniom. Ima nas sve više… Samo se lagano pojavljujemo, svako se javlja sa svog zvonika, i kao da svojim zvonima pozivamo druge da nam se pridruže.

Noć iz mene izvlači sve što poželi. Moje misli, koje danju spavaju, mesec neumoljivo vadi na svoju svetlost i obasjava mi tastaturu, po kojoj kuckam…Kao da me tera da mu sve ostavim, iz ljubomore prema suncu, kao da želi sve za sebe da zadrži. I tek kad izbacim sve iz sebe, što sam nesvesno sakupljao, pušta me da lagano utonem u san, sa otvorenom pozivnicom za novim druženjem…u novoj noći, kojoj se uvek neizmerno radujem.

I tako, dok većina vas spava, mi insomničari smo tu, pišemo za vaše dobro jutro, za vaš lep dan i na kraju, za vaš lep san.

I zato, vi mirno spavajte, dok mesec sa nama zajedno, smišlja nove priče…