Usuđujem se da pomislim ovako:
u početku je morao biti neki kraj.
A da bi postojao kraj,
sve je to moralo da se dogodi iz kretanja.
U vreme kad nije bilo predstave
o sadržini vremena,
u prostoru u kom nije bilo pomisli
na suštinu dosezanja,
pre kretanja je morala biti namera
začeta kao plod bar jedne posledice odvažnosti,
koja je uzrok uzroku što u spirali ronim
u unutrašnji vrh neshvatljivog i nemogućeg,
Pre početka i kraja, pre kretanja i vremena,
uoči prostora i namere, bila je, eto, ta odvažnost,
kao predak svih stvari što su se na trenutak
zagrcnule od prevelikih želja.
Gde su potonje svetlosti i zakasnele vatre?
Gde nebesa i vode? I gde tek zemlja?
I gde je ova vrsta stvorenog
kojoj pripada i moj svet?
I gde je posle života smisao, koji se tek nakanjuje
da začne glomazni besmisao naslućenog?
Ovako bih se, dakle, usudio da pomislim:
pre svega morala je biti – želja.
Sve što mene izgovara,
dok opekline stoletnog ostavlja u mom umu,
sve što me izvodi iz zemlje i uvodi u vatru:
čitanje skromnih i oholih slojeva moga postojanja,
čitanje i dozrevanje mojih moralnih prizora,
satiranje kultura i nešto od one mahnitosti
kojom se branim kao da nikad ranije nisam bio ja,
a besanosti žig mi govori da sam bio,
da sam mnogostruki glasonoša, i da se vraćam
u jatima, kao civilizacije, kao kosmički zdenci,
– sve što me tako izgovara, u ovom danu koji se osipa,
doista može stati u tri želje.
Pa evo, rekoh ribi, sebičnost jednog od mnogih
neiskazanih mene, saleta između potiljka i beonjača,
nalaže mi da od te vaše, sad oživele,
porozne telesne sablasti
– ili ne znam već šta ste,
ovako ponovo stropoštani u šupljikavost –
zatražim tri mogućnosti da misaono savladam
pitanja što me pohode.
Prvo je moje mučenje:
da budem mlađi od svojih uspomena.
To je nekako počasno isto, kao i prolaženje
ispod zasvođenosti vremena, vetra ili duge.
Drugo je moje mučenje
da budem neuhvatljiv u mislima.
Da, dok boravim u njima, budem ipak
za nepreglednu beskonačnost ispred.
Da budem, dok boravim u njima,
jednu predivnu vrhunsku drevnost posve iza.
Da budem, dok boravim u njima,
očito brži i nedostižniji u svim pravcima prostiranja.
Objasnio bih vam taj svoj način,
koji se ovde smatra beznadežnim: razumeo bih
da li je kretanje starenje prostora u nama,
ili starenje nas u prostoru.
I treće moje mučenje:
da postajem sam sobom kao vi.
Spreman sam, evo, da bez velikog čuđenja
prihvatim poverenje u kakve god vi zatražite
vrste drukčijeg razumevanja prostora
i objašnjenja drukčije sadržine trajanja,
sisteme drukčije živog i univerzume
koji su ono čime mi nešto stalno preti.
To bi mi vrlo pomoglo
da u konačno smestim beskonačnost
i da ne strepim da li ću samo oživeti,
nego da se umnožavam, čak istovremeno, svakada.
Miroslav Mika Antić