Od ovog trenutka, ovo mesto je rezervisano ISKLJUČIVO za pesme , poeziju i prozu. Za ostale teme potražite neki drugi blog, stručnjaka ima za sve, Bogu ‘fala. Sve ostalo imate kod @Charolije, napisano.

MIKA ANTIĆ

Mreža

Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima
nismo u stanju da sagledamo obim?
Milijarde su godina potrebne da se vratimo
u dubine strpljena.
Jer ogromna je starost
tog svojevrsnog čuda koje se zove:
nas dvoje.

U tami prastare prošlosti, baš kao i sad,
ovako, spusti mi polako glavu na neko
bivše rame, i zagledaj se pažljivo u plave
barice neba.

Da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen
na ovom mestu da se ja nisam rodio,
neko bi umesto mene bio tu da te voli.
drugi bi primili poruku i drugi bi produžili to
što se zove beskrajno.

Veruj mi, prva ljubavi, nemoguće je voleti
prvi put u ovoj večnosti.

Neko vreme sam mislio da imam ogromnu
moć nad dušom večernjih voda.

Otkrio sam to slučajno.
Ništa ne činim silom. Nista ne činim namerno.
Ni naučeno napamet. Niti umem da
predvidjam.
Jer ja budućnost ne slutim. To ona mene
naslućuje kao daleko proricanje.

Jednog je jutra voda postala u jezeru nestvarna,
mekša od želatina.
I ja sam, nadnesen nad nju, umesto moga
lika video nesto čudno: lice jedne
devojčice.

Bio sam prvo uznemiren, pa zbunjen i smeten,
pa uplašen, kad je ta slika počela uporno da se ponavlja.

Napustio sam jezero i zastao u brda.
ništa se nije izmenilo.
lik se i dalje javljao.

Ubrzo sam razumeo da nema smisla bežati.
Ne prati ona mene, već ja idem za njom.
Nadnesem li se nad lokve, bunare ili potoke,
vec je čekala tamo.

danima sam se mučio da je noktima oljuštim
sa površine talasa. I nije mi uspevalo.
Onda sam pokušavao da je dotaknem usnama
i na prevaru posrčem. I skoro sam
se udavio.

Skakao sam u nju. I gnjurao se uzalud. Pleo
sam mreže od trave, vrše od grabovih mladica i zabacivao udice.
Gadjao sam je kamenjem, a kamenje se vraćalo
i tuklo me po licu.

I ma koliko se trudio da je odatle izvadim,
uvek bi na dlanu ostao njen izgužvani
osmeh, mokar kao celofan, i curio mi
kroz prste.

A lik je u vodi bio i dalje jasan i netaknut.

Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voleti
poslednji put u večnosti….