Zavaljen u fotelju, lagano uživam u espresu, i razmišljam… Gledam vesela lica, koja idu gore dole, punih ruku raznih kesa i stvari. Delta city…
Ne mogu, a da se ne zamislim… Odličan primer sjaja i glamura, koji je rezervisan za manjinu. Dostupne razne skupe stvari, brandovi o kojima mnogi samo sanjaju.
Pitam se često, koliko zaista uživamo u svemu ovome? Šta ovim kupujemo? Radost, ljubav, sreću koju trazimo, sta?
Koliko stvari nam završi u ormarima, a da ih skoro i ne pogledamo? A nekada…
Bili smo srećni sitnicom koju bi dobili od nekog rodjaka iz inostranstva, kupljenom pločom, koju smo tako brižno čuvali i pazili…
Sećam se svojih kanadjanki. Kako sam ih samo voleo, kako sam ih čuvao, mazao po ceo dan. Kako sam samo bio srećan tada. A sada?
Pun plakar raznih cipela, patika…a mogu samo jedne da obujem. Za jakne više nemam mesta, a nekada…
Prva Mont jakna… Mislim da mi je stojala iznad kreveta, da mi ne bi odletela dok spavam.
Kao u svakoj priči koju pišem, sve se svede na jednu rečenicu… živimo kao bez duše… Volimo bez duše, jedemo bez duše… Samo kad bi znao, kako možemo da umiremo, kad duše nemamo…
Neka se svako zapita, koliko iskreno živimo, koliko uživamo…u ovom vremenu, koje duše nema.
Dok pišem ovo, iza mene dve dame raspravljaju…jedna hoće da kupi novi laptop, ne svidja joj se boja, izgustirala je crnu, hoće beli…
Naravno, koristi ga za Facebook…