Kao onaj mali peščani sat, u kome je pesak mokar…okrenut naopako i čekam da procurim ali to se desi tek kad se sat prodrma. I onda tek po koje zrno peska krene…i stane.

Često sebe poredim sa magarcem. Zašto? Ili sam izgubljen u magli ili stojim između dva plasta sena i ne znajući za koji da se odlučim, umirem od gladi.
U poslednje vreme sam počeo da se preispitujem sve češće i češće. Valjda su to te godine, kad se prave preseci. Kad čovek treba da vidi gde je stigao i gde planira dalje.

Valjda.
Za ostatak sveta verovatno normalno pitanje. Ali ne i za mene. Ja i pre samog pitanja znam odgovor…da nemam odgovor.
Sve manje se družim sa ljudima, sve manje volim ljude. Nekako sam umoran od novih početaka…Nije dobro. Čovek nije rođen da živi sam, bar tako kažu. Meni je samome sve lepše.
Naopak čovek…Zaboravio da voli. Negde je izgubio taj osećaj. Seća ga se kao kroz maglu…(onaj magarac sa početka).

“Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.” – reče davno dobri Mika. Toliko moga života u toj jednostavnoj rečenici. I toliko istine u njoj čuči…
Kad završavam rečenice sa tri tačke, nije mi dobro. Ne osećam se svojim… Ne znam ni zašto pišem sve ovo. Kao da je nekome važno. A nije ni bitno to.
Ovde ionako dolazim kad sam sam sa sobom. Malo prodrmam taj peščani sat, malo peska iscuri i to je to. Možda je taj pesak iz neke daleke Sahare stigao baš u ovj peščani sat, da pokupi vlagu na koju nije navikao i da čeka da se osuši i ponovo oživi. Jer, njegov je beskrajni život samo kad je suv…i kad može da se slobodno kreće, mereći naše sekunde i minute, koje i bez njegove pomoći, neumitno cure.

Toliko istine su davno napisali neki ljudi, kojima je isti sat kao i meni, zaglavljeno merio vreme. Često se zapitam, vredi li uopšte pisati, kad je neko, negde, nekada, bio kao ja sada…
Jedina istina je da je i njima taj sat neumitno merio vreme, bez obzira na sve.

Valjda…

httpv://www.youtube.com/watch?v=EPFsaiwQeIo&feature=plcp