Ko više da broji sve sve nesreće i tuge u životu. Kad bi sabirao, nisam siguran da li sam više puta bio nasmejan ili sam tugovao.

Tako ide, takav je život. Valjda je i zanimljiv zbog toga, zbog uspona i padova, sreće i suza, radosti i tuge. Ožiljak preko ožiljka, pa valjda više nema mekog mesta za tugu, ili bar ne za pokazivanje. Progutam knedlu, udahnem duboko i idem dalje.
Shvatio sam da u životu treba voleti dok si tu, blizu, dok možeš da osetiš, zagrliš, poljubiš. Kad nestane to, sve je uzalud, Sve suze ovoga sveta ne mogu nadoknaditi propušteno, nema više.

Ostaju nam samo slike i uspomene. Radost nastavlja tamo gde je tuga stala, život ide dalje svojim koracima, koji su nekada kratki a nekada dugi, laki ili teški. Bitno je koračati, ići napred, gledati ispred sebe. Uživati u svakom trenutku koji nam je pružen, verovati u sebe, probati život. Osetiti ukus svega, i gorčine i poraza, i ljubavi i sreće. Probati zabranjeno, uvek imati mudrosti i snage za povratak. Verovati da posle sunca dolazi noć, i da ponovo izlazi sunce.

Nikada neću žaliti za vremenima prošlim. Nazad nema, ima samo napred, glavu gore. Po nekada me zaboli vrat od tog uzdignutog pogleda, ali sve ima svoje. Ja imam sebe, imam tebe i imam svoj mali svet…i nemam kineski zid oko sebe. Volim sebe, volim i tebe, volim i svoj mali svet oko sebe. I zato sam srećan i zato uživam, i zato mogu svoju tugu da nosim u srcu a da me ne boli. Jer, nije srećan ko ne zna da voli.