Samo prolaze i ne pitaju,
nekada tiho nekada burno,
prolaze, lete kao vihor,
i ne pitaju.
Ne pitaju za zdravlje, za snove,
da li je hladno ili vruće,
samo prolaze,
i nestaju poput senki sa asfalta.
Izgubljeni u toj brzini,
ne vidimo gde smo i ko smo,
poput slepih miševa,
skrivenih po pećinama.
Umemo sebe da omanemo,
doživljajima kojih ni svesni nismo,
misleći da smo prevarili;
neshvatajući da smo prevareni.
Stojimo dok trčimo,
budni dok spavamo,
neshvatamo da je tren prošao,
držimo ga poput zadnjeg zalogaja.
I kad napokon shvatimo,
da je danas sutra,
na smeni sunca i meseca,
čekaćemo jutra.