Zvezdane oci

Tvoj me osmeh prati,
ko zvono sa crkve,
dok hodam kroz noći,
zamišljen i sam.

Zagledan u nebo,
vidim zvezdu tvoju,
menja veličinu,
al’ ne menja boju.

Kad bi mogla sjati,
kao badem zvezda,
bila bi ko oči,
moga malog gnezda.

U njega se skrivam,
kad bežim od svega,
da sebe ja smirim,
uteknem od njega.

Jer život me juri,
sve luđe i brže,
lagano me stižu,
pogažene duše.

U očima tvojim,
što sjaje u noće,
ja videh lepotu,
i sve njene moći.

Share this post

Comments (3)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.