Mogu srce da uzmem ti,
svojim nevinim stihom,
da ga sakrijem kao čarobnjak,
pokretom pera goluba.
Ni sa svojim ne znam gde bi’
od samoće se sakrio,
i u njemu duva košava,
dosadna i duga.
Veselo lice tužnog pajaca,
što po pustinji nebeskoj luta,
na raskršćima što stoji,
kraj putokaza i dalje luta.
U ovom svetu olovne vojske,
gde srca su tvrda k’o stene,
jednoga dana mali će dečak,
u vrtlogu ludom pronaći mene.